VAŠINGTON – Skoro dve trećine rasa pasa ima značajnu količinu vučjeg DNK, što ukazuje na to da su se domaći psi i vukovi ukrštali tokom proteklih nekoliko milenijuma, pokazalo je najnovije istraživanje objavljeno u Zborniku radova američke Nacionalne akademije nauka. Ova otkrića su izazvala pažnju među naučnicima i ljubiteljima životinja, jer pre su se smatrala da psi ne mogu imati značajnu količinu vučjeg DNK.
Istraživač u američkom Muzeju prirodne istorije i vodeći autor ovog istraživanja, Odri Lin, izjavila je da je mogućnost ukrštanja pasa i vukova prisutna, ali da se hibridizacija dešava retko. „Pre ove studije, konsenzus je sugerisao da pas ne može da ima mnogo, ako i imalo, vučjeg DNK da bi bio pas“, rekla je Lin. Ovo istraživanje pruža nove uvide u evoluciju domaćih pasa i njihovu vezu sa divljim predcima.
U okviru istraživanja, naučnici su analizirali genetski materijal više od 1.000 pasa različitih rasa. Rezultati su pokazali da su mnogi psi, čak i oni koji izgledaju daleko od svojih vučjih predaka, zapravo nosioci značajnog dela vučjeg DNK. Ova otkrića mogu imati dalekosežne posledice na razumevanje kako su se psi razvijali tokom vremena i kako su se prilagođavali ljudskom društvu.
Naučnici su takođe napomenuli da je ukrštanje sa vukovima verovatno pomoglo u jačanju određenih osobina kod pasa, kao što su fizička izdržljivost i instinkti lovca. Međutim, hibridi između pasa i vukova često se suočavaju sa izazovima kada je reč o socijalizaciji i ponašanju, što može biti problematično za vlasnike.
U svetlu ovih saznanja, postavlja se pitanje kako će se buduća istraživanja i uzgoj pasa razvijati. Da li će uzgajivači nastaviti da favorizuju određene rase ili će početi da uzimaju u obzir ove nove informacije o genetskoj raznolikosti i potencijalnim prednostima vučjeg DNK?
Ova otkrića takođe otvaraju pitanja o očuvanju divljih vrsta i njihovim staništima. Kako se ljudska populacija širi, a urbanizacija napreduje, važno je razmisliti o tome kako očuvanje divljih vrsta, kao što su vukovi, može uticati na naše domaće životinje i ekosisteme.
Zaključak istraživanja naglašava značaj razumevanja genetske povezanosti između pasa i vukova, što može pomoći u očuvanju ovih vrsta i njihovih staništa. U vreme kada se suočavamo sa gubitkom biodiverziteta, važno je da naučnici i donositelji odluka razmotre kako najbolje zaštititi i očuvati ove divlje i domaće vrste za buduće generacije.
Ova otkrića su značajna ne samo za nauku, već i za sve nas koji volimo i brinemo o našim četvoronožnim prijateljima. Razumevanje njihove prošlosti može nam pomoći da bolje razumemo njihove trenutne potrebe i izazove.
