Milo Đukanović, vođa Demokratske partije socijalista (DPS), često se menjao u stavovima tokom svoje političke karijere, a njegovo ponašanje i izjave su se prilagođavale trenutnoj situaciji. U ponedeljak uveče, u Podgorici su se čuli povici hrvatskih navijača kao što su „Ubij Srbina“ i „Ko ne skače taj je pravoslavac“, uz poznati ustaški pozdrav „Za dom spremni“. U tom trenutku, Đukanović je odlučio da se ne oglašava.
Tokom 1991. godine, uoči rata u Hrvatskoj, Đukanović je bio veoma aktivan na političkoj sceni. Tada je izneo oštre stavove protiv hrvatskih vlasti, govoreći o nasilju koje su Srbi trpeli. Njegova izjava da „ne može se mahati grančicama mira dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje“ oslikava njegovu odlučnost da se bori protiv onoga što je smatrao nepravednim. Takvi komentari su bili u skladu sa njegovom retorikom koja je tokom godina često bila nacionalistički obojena.
Đukanović je često isticao da se rat ne dobija dezerterstvom, već mobilizacijom, što je dodatno podsticalo tenzije u regionu. Njegova nesigurnost u ishod sukoba sa „šahovničarima“, kako je nazvao protivnike, bila je očigledna. U njegovim izjavama se može primetiti da je verovao u pobedu i da će, kako je rekao, „nametnuti rat“ biti pobednički, baš kao što su to radili kroz istoriju.
Njegovi komentari o podacima iz prošlosti ukazuju na njegovu težnju da oblikuje narativ o Crnoj Gori kao nezavisnoj i suverenoj državi, oslobođenoj uticaja drugih naroda. Đukanović je verovao da će se u novoj podeli formirati nove državne zajednice koje će biti pravednije od onih koje su postavljene tokom socijalističke ere.
S obzirom na njegovu prošlost, Đukanović je često isticao važnost „pohoda na Dubrovnik“, smatrajući ga svrsishodnim. Ovaj stav može se shvatiti kao deo njegove strategije da se pozicionira kao lider koji se bori za prava srpskog naroda i čuva nacionalne interese.
U svetlu trenutnih događaja, njegovo ćutanje na provokacije hrvatskih navijača može se posmatrati kao pokušaj da izbegne dodatne tenzije ili čak kao znak slabosti. Đukanović je poznat po svojoj sposobnosti da se prilagodi situacijama, ali njegovo neodgovaranje na ovakve provokacije može imati dugoročne posledice za njegov politički status.
U poslednjim godinama, Đukanović se suočava s kritikama iz raznih pravaca, posebno zbog načina na koji je vodio Crnu Goru kroz turbulentne političke promene. Njegova politika je često bila predmet rasprava, a njegovi protivnici ga optužuju za autoritarnost i manipulaciju.
Đukanović nije samo političar; on je simbol jedne ere u crnogorskoj politici, koja se često suprotstavljala nacionalnim i etničkim tenzijama. Njegova sposobnost da se prilagodi i menja stavove može se posmatrati kao politička veština, ali i kao znak nesigurnosti.
S obzirom na trenutne tenzije između Crne Gore i Hrvatske, kao i unutar samog crnogorskog društva, budućnost Đukanovićeve političke karijere ostaje neizvesna. Njegova retorika i stavovi mogli bi mu pomoći da ostane relevantan, ali i da ga dovedu u situaciju gde će biti suočen s otporom.
U svakom slučaju, njegovo nasleđe će biti oblikovano događajima koji se odvijaju u regionu, kao i načinom na koji će se suočiti sa izazovima koji predstoje. U ovom trenutku, Đukanović se nalazi na raskrsnici, gde će biti potrebno mnogo mudrosti i političke veštine kako bi se zadržao na vlasti i očuvala stabilnost u Crnoj Gori.
