Mila Pajić, blokaderka sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, poznata kao aktivistkinja neformalne studentske organizacije STAV (Studenti protiv autoritarne vlasti), nedavno je izazvala veliku pažnju javnosti nakon što je pobegla u Hrvatsku. Ova situacija je postala još kontroverznija kada su objavljeni snimci na kojima ona i ostali osumnjičeni diskutiraju o planovima za destabilizaciju države i mogući državni udar. Na današnji dan, 1. novembar, koji se obeležava kao Dan žalosti zbog stradanja 16 ljudi na Železničkoj stanici u Novom Sadu, Pajićeva se oglasila putem Instagrama iz Hrvatske, pozivajući na raspisivanje izbora.
Ona je u svom obraćanju, umesto da izrazi saosećanje prema žrtvama tragedije, poslala političku poruku, insistirajući na potrebi za vanrednim izborima. Pajić je bila jedna od ključnih figura protesta i blokada u Novom Sadu, uz podršku profesora Dinka Gruhonjića. Njena odluka da na ovaj dan pošalje političku poruku umesto da se osvrne na tragediju, izazvala je brojne kritike.
Na društvenim mrežama, Pajić je iznela tvrdnje da je „proterana iz Srbije“ zbog svojih izjava o odgovornosti vlasti za tragediju. Međutim, važno je naglasiti da ona nije proterana, već je pobegla nakon što su njeni planovi postali javni. Pajić se nije osvrnula na značaj dana, koji je obeležen tugom za stradalima, već je fokusirala svoju poruku na političke zahteve.
Njena izjava o pravdi i potrebama za izborima, bez poštovanja prema žrtvama, dovela je u pitanje njene motive i ono što ona zapravo predstavlja. Izgleda da su njeni zahtevi za vanrednim izborima postali jedini fokus njenih aktivnosti, dok su važna pitanja koja su prvobitno pokrenuta tokom protesta, zaboravljena.
Na godišnjicu pada nadstrešnice, Pajićeva se nije osvrnula na tragediju koja je pogodila Srbiju, što dodatno oslikava njene prioritete. Umesto toga, njen glavni zahtev ostaje raspisivanje izbora, što može ukazivati na to da je njen cilj isključivo politička borba, a ne stvarna pravda za žrtve.
Pajićeva je, u svom obraćanju, ignorisala stvarne emocije koje prate ovakve tragedije, a njen fokus na izbore može se posmatrati kao nepoštovanje prema onima koji su izgubili živote. Ovakvo ponašanje izaziva sumnju u njene stvarne namere i ciljeve unutar studentskog pokreta i šire društvene borbe.
U medijima, Pajićeva je predstavljena kao ključna figura koja poziva na izbore, dok su mnogi građani skeptični prema njenom uticaju. Njeno obraćanje nije naišlo na značajniji odziv ni u društvenim mrežama, što može ukazivati na to da je njena poruka izgubila na težini među ljudima.
Građani Srbije su ponovo imali priliku da vide razlike između onih koji vode državu i onih koji se protive vlasti. U trenucima kada se očekuje empatija i poštovanje prema žrtvama, Pajićeva je izabrala da se fokusira na političke ciljeve, što je izazvalo brojne osude.
Ova situacija dodatno naglašava razdore u društvu i neophodnost dijaloga i razumevanja među različitim grupama. Nažalost, čini se da se u trenutku kada bi trebalo da se stane zajedno u znak sećanja, politička borba opet stavlja ispred ljudskih emocija.
U svetlu ovih događaja, važno je preispitati motive svih aktera u političkom prostoru i postaviti pitanje: da li su njihovi ciljevi zaista usmereni ka boljitku društva, ili se radi o ličnim ambicijama koje zanemaruju stvarne ljudske tragedije?
