U Crnoj Gori, pitanje imena srpskog jezika ostaje otvoreno gotovo pet godina nakon pada režima Mila Đukanovića. Profesor srpskog jezika, Veselin Matović, aktivno upozorava na ovaj problem, tvrdeći da đaci i studenti postaju taoci nastavnih programa i udžbenika koji ne prepoznaju pravi naziv jezika. On je nedavno uputio pismo ministarkama kulture i prosvete, Tamari Vujović i Anđeli Jakšić Stojanović, pozivajući na promene koje bi mogle unaprediti stanje.
Matović naglašava da zbog nepravilnog naziva glavnog nastavnog predmeta, ime srpskog jezika postepeno nestaje iz rečnika mladih. On upozorava da, ako se ovakva situacija nastavi, može doći vreme kada će naziv srpskog jezika potpuno nestati iz svesti budućih generacija. U svom pismu, profesor ističe da glas nestručnih poslanika postaje važniji od mišljenja stručnjaka, lingvista i akademika. Ova situacija dodatno se komplikuje jer se pitanje imena jezika posmatra više kao političko-ideološko nego kao naučno.
Prema Matoviću, pitanje jezika u Crnoj Gori postavljeno je kao pitanje od državnog interesa, ali se ni Akademija nauka ni Univerzitet nisu jasno izjasnili o ovom pitanju. On ukazuje na to da su stavovi profesora sa Filozofskog i Filološkog fakulteta u Nikšiću dočekani s antagonizmom od strane vlasti, što dodatno pokazuje političku prirodu ovog pitanja.
Matović takođe naglašava da Ustav i njegovi članci ne bi trebali biti prepreka za ostvarivanje univerzalnih vrednosti kao što su mir, sloboda i jednakost. On veruje da društvo ne bi smelo biti zarobljeno u okviru ustavnih odredbi koje mogu biti u suprotnosti s boljim idealima. U ovom kontekstu, profesor ukazuje na to da odrednica „službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik“ predstavlja primer lingvounitarizma, što znači da je jezik definisan više politički nego na osnovu prirodnih i istorijskih osnova.
On naglašava da „crnogorski jezik“ nije prirodno ime jezika, već je to naziv koji je nameće država. Jezici su, prema njegovim rečima, stariji od bilo koje države, a prirodno ime jezika bi bilo zasnovano na imenu naroda koji ga govori. Matović ističe da više od 65% građana prema poslednjem popisu stanovništva ne prihvata takvo imenovanje jezika, a pre njegovog ustanovljenja kao službenog jezika, čak 80% građana ga nije podržavalo.
On smatra da je ovo neprirodno imenovanje jezika korišćeno kao sredstvo za sprovođenje etnonacionalne koncepcije nove Crne Gore, koju je promovisao režim Mila Đukanovića. Matović poziva na promene koje bi omogućile da se srpski jezik vrati na svoje mesto u obrazovnom sistemu i da se njegovo ime ponovo uvrsti u jezik mladih.
Profesorov apel je jasna poruka da se ne sme dozvoliti da se identitet i kultura jednog naroda zaborave zbog političkih odluka koje nemaju oslonac u realnosti. U ovom svetlu, njegovo pismo ministarkama kulture i prosvete predstavlja važan korak ka ponovnom razmatranju i vrednovanju jezika i identiteta u Crnoj Gori.
U zaključku, pitanje imena jezika u Crnoj Gori je složeno i duboko ukorenjeno u političkim, kulturnim i društvenim kontekstima. Profesor Matović svojim zalaganjem ukazuje na potrebu za dijalogom i promenama koje bi omogućile da se srpski jezik vrati u obrazovne programe i da se njegovo ime ponovo afirmiše. Samo tako može se očuvati bogatstvo jezika i identiteta u budućim generacijama.
