Zašto svet nema univerzalne utičnice? Razlozi i istorija

Stefan Milosavljević avatar

Pre svakog putovanja, obično pažljivo proveravamo pasoše, karte i sve potrebne stvari. Ipak, često se desi da nakon iscrpljujućeg putovanja stignemo u hotel, želimo da napunimo telefon, a punjač se ne uklapa u utičnicu. Ovo je za mnoge putnike prvi nepredviđeni izazov na odmoru. Iako običan adapter obično rešava problem, logično se postavlja pitanje: zašto se isti utikač ne može koristiti svuda? Kako je moguće da su u svetu u kojem su avioni, pametni telefoni i internet praktično izbrisali granice, utičnice i dalje toliko različite od zemlje do zemlje?

Koreni ovog problema sežu u 19. vek. Kada je elektrifikacija počela krajem 19. i početkom 20. veka, svaka zemlja je nezavisno razvijala sopstvenu električnu mrežu. Tada nije postojala međunarodna organizacija koja bi nametnula zajedničke standarde. Pored toga, nije bilo ni potrebe da milioni ljudi putuju sa električnim uređajima u prtljagu. Proizvođači su dizajnirali utikače i utičnice prema potrebama svog domaćeg tržišta, što se vremenom ustalilo kao nacionalni standard. Kada je postalo jasno da različite zemlje koriste različite sisteme, bilo je prekasno za promene. Zamena stotina miliona utičnica, kao i pripadajućih instalacija i uređaja, koštala bi milijarde, bez suštinske koristi za većinu stanovništva. Tako je svaka zemlja zadržala sistem koji je već koristila.

Razlike u utičnicama ne odnose se samo na oblik, već i na napon električne struje. U Srbiji i većini evropskih zemalja, kućna mreža radi na naponu od 230 volti i frekvenciji od 50 herca. Nasuprot tome, u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i još nekim zemljama, standardne utičnice pružaju napon od 120 volti i frekvenciju od 60 herca. Ova razlika je nasleđe ranih godina razvoja mreža sa obe strane Atlantika.

Danas se koristi oko 15 osnovnih tipova utikača, koji su međunarodno priznati slovima od A do O. Na našim prostorima najčešće se koriste tipovi C (Europlug), koji se sreću kod većine punjača i malih aparata, i F (Schuko), koji ima uzemljenje i koristi se za većinu kućnih uređaja. Ako planirate putovanje u inostranstvo, korisno je unapred znati kakvu utičnicu koristi zemlja koju posećujete. Na primer, u Srbiji, Nemačkoj, Grčkoj i Španiji koriste se tipovi C i F (Šuko), dok se u Francuskoj, Belgiji i Poljskoj koriste tipovi C i E. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Kipru i Malti koristi se tip G, dok su u SAD-u, Kanadi i Meksiku standardni tipovi A i B.

Dobra vest je da većina modernih elektronskih uređaja, poput telefona i laptopova, radi na rasponu od 110 do 230 volti. To znači da vam je u većini slučajeva potreban samo adapter kako bi utikač fizički ušao u utičnicu. Međutim, za starije ili specifične uređaje visokog napona, poput fenova za kosu, može biti potreban i pretvarač napona, jer sam adapter ne menja jačinu struje.

Mali adapter koji kupujemo pred put nije tu zato što je neko želeo da oteža život turistima. On je otisak istorije duge više od jednog veka, koja i danas utiče na jednu od najjednostavnijih radnji – punjenje mobilnog telefona na odmoru. Ova situacija jasno ilustruje kako tehnološki napredak u jednom sektoru može biti usporen zbog istorijskih odluka i lokalnih standarda koji su se ustalili pre više od jednog veka. U svetu koji se brzo menja, razlike u utičnicama ostaju doslovno “spoj” prošlosti koji nas podseća na to koliko je važno razmišljati unapred i planirati kada putujemo.

Stefan Milosavljević avatar