Ovaj film predstavlja duboko istraživanje srpske duše i kolektivne traume, koja traje više od osam decenija, a koja je posebno resonantna kroz slike stradanja u Jasenovcu. Lordan Zafranović, najistaknutiji hrvatski filmski reditelj, otkrio je ovu tamnu stranu srpske istorije dok je istraživao prošlost jednog od muzejskih kompleksa. Njegova namera nije bila samo da prikaže užasne slike, već i da razotkrije istinu koja je decenijama bila skrivana. U tom zaklonu, film se bori sa pitanjima identiteta, zaborava i kolektivne odgovornosti.
Scenarista Arsena Diklića, kroz priču „Djeca Kozare“, osvetljava užase genocida, otvarajući vrata razumevanja za Zafranovića. On je, govoreći o svom radu, istakao da je istina o Jasenovcu bila minimizovana i prikrivana, ne samo od strane Hrvata već i drugih naroda bivše Jugoslavije, sve u ime bratstva i jedinstva. Ta tema postaje centralna u razumevanju kako se kolektivna trauma može ignorisati ili potisnuti, što dovodi do ponavljanja istih grešaka kroz istoriju.
Kada je film konačno završen, pitanja o njegovom sadržaju i dužini postala su ključna. Osamdeset godina nakon stradanja, film se suočava s izazovima da prikaže istinu u punoj meri, bez cenzure ili skraćivanja. Milorad Ekmečić opisuje Jasenovac kao novi kosovski ep, mesto iz kojeg se rađa nova istorijska svest srpskog naroda. Zafranovićev film, duboko ukorenjen u ličnim i kolektivnim iskustvima, ima za cilj da razotkrije ne samo srpske, već i hrvatske demonske sile koje su oblikovale istoriju.
U filmu se istražuju uzroci traume, kroz prizmu hrvatske istorije i politike. Kako su ideje Starčevića i Pavelića, koje su vodile do užasnih zločina, duboko ukorenjene u kulturi, Zafranović se suočava sa pitanjima identiteta i nacionalne svesti. On analizira kako su te ideje oblikovale modernu Hrvatsku i kako se mržnja perpetuira kroz generacije. U tom smislu, film postaje ne samo umetničko delo, već i važno sredstvo za razumevanje i suočavanje sa prošlošću.
U središtu Zafranovićevog rada leži ljudska patnja i potraga za smislom u svetu punom bola. On koristi filmski jezik kako bi prenio duboka osećanja i iskustva, i kroz svoje delo postavlja pitanje: kako se suočiti sa zlom koje je ostavilo neizbrisiv trag na kolektivnoj svesti naroda? Njegovi prethodni filmovi, poput „Okupacije u 26 slika“, već su se bavili sličnim temama, ali „Zlatni rez“ predstavlja njegovu najambiciozniju i najdublju refleksiju do sada.
Film traje četiri sata, što je izazov za publiku, ali i način da se pruži sveobuhvatan prikaz užasa i stradanja. Zafranović se suočava sa pitanjem kako preneti težinu istorije, a da pritom ne izgubi emocionalnu dubinu i složenost. Njegov pristup je sličan onima velikih majstora filma, kao što su Bertoluči i Tarkovski, koji su istraživali ljudsku prirodu i moralne dileme kroz svoje radove.
Na kraju, Zafranović poziva na razumevanje i empatiju, naglašavajući da je suočavanje sa prošlošću ključno za izgradnju budućnosti. Film nije samo umetničko delo, već važan korak ka razumevanju kompleksne istorije Balkana. Ovaj film ima potencijal da postane kulturno dobro ne samo za srpski narod, već i za celu Evropu, nudeći mogućnost za dijalog o temi koja je često bila tabu.
Kroz svoja istraživanja, Zafranović postavlja temelje za novu svest o prošlosti, podstičući gledaoce da se suoče sa sopstvenim demonima, kako bi zajedno izgradili bolju budućnost.
